Bosanski vs. Leskovački: Koji je ćevap bolji?

2013
6 Siječanj 2013, Komentari: Komentari isključeni za Bosanski vs. Leskovački: Koji je ćevap bolji?

Kažu da se o ukusima ne raspravlja, no to ne vrijedi i za okuse, posebice kad su u pitanju ćevapi.

Priča o ćevapima ima isto koliko i recepata. Priprema roštilja, konkretno ćevapa, dio je duboko ukorijenjene kulture ovih krajeva i teško da ćete naići na nekoga tko ne zna ponešto o ćevapima. Ako ništa drugo, svaki pojedinac savršeno dobro zna koji su mu ćevapi najbolji i što od ćevapa može očekivati.

To često dovodi do ‘nesuglasica’ oko toga koji su ćevapi najbolji, gdje se mogu probati najfiniji. Razlog tome uglavnom je taj što ćevapa ima više vrsta, više načina pripreme i više stilova serviranja.

Ne čudi, obzirom da su ćevapi za naše krajeve nešto kao fast food u ostatku svijeta. Desetljećima i stoljećima su se prodavali na ulici, bili jelo u kojima su uživali svi podjednako. Gdje god jeli ćevape, najčešće im je jedino zajedničko to što su dio turske kuhinje koja je u ove krajeve stigla oko 1500. godine. Popularni su u zemljama nekadašnjeg Osmanskog Carstva, na Balkanu, a na turskom se zovu ‘kebap‘, što u modernom kontekstu i modernoj fast food kuhinji označava sasvim drugačije jelo.

U Hrvatskoj smo naviknuti na ‘domaće’ ćevape. Obično je riječ o ćevapima između dva sloja natopljene (masne) lepinje, uz ajvar i nezaobilazni luk koji je u pravilu samo narezan. Istovremeno, bosanski se ćevapi najčešće poslužuju uz nasjeckan luk. Naši ‘domaći’ ćevapi često su i kombinacija bosanskih, leskovačkih, banjalučkih i brojnih drugih.

Kako pripremiti originalne bosanske ćevape tema je o kojoj smo ranije pisali. Valja razlikovati više vrsta bosanskih ćevapa, od kojih su uz banjalučke i travničke najpoznatiji oni iz Sarajeva. Za sarajevske ćevape mnogi će reći da su najbolji. U njihovoj se pripremi ponekad koristi ovčetina (banjalučki), ponekad su oni u potpunosti od svježe junetine.

Recepata je gotovo koliko i ćevabdžinica.

Leskovački ćevap, s druge strane, najčešće zovemo ‘ćevapčićem‘ što je prva razlika, a zbog jezičnih obilježja Leskovca odakle stiže slavni roštilj. Druga je ta što nema ovčetine, već se dodaje svinjetina. Mnogi će reći kako to ‘nije točno’, no svinjetina se dodaje u obliku masti u određenom postotku, kako bi se meso u ćevapu lakše povezalo i još važnije – kako bi dobilo mekoću. Za razliku od sarajevskih koji su u pravilu nešto ‘tvrđi’.

U leskovačkim ćevapčićima ponekad ćete pronaći i sir.

Što se tiče posluživanja, leskovački se ćevapi u pravilu poslužuju pored lepinje, dok je sama lepinja ‘sekundarna’, odnosno suha i manjih dimenzija. Sami ćevapčići su nešto duži, od 10 centimetara pa naviše. Sarajevski su od četiri do 12 centimetara
dužine. Zanimljivo je da su u Rumunjskoj i Bugarskoj, primjerice, ćevapi dulji i od 15 centimetara.

Ključna razlika između sarajevskih i domaćih, hrvatskih ćevapa te leskovačkih ćevapčića jest ta što se lepinja ne namače, već se poslužuje suha, a često se oni nenavikli na sarajevske ćevape iznenade i činjenicom da se ćevapi poslužuju u ‘otvorenoj polovici’ lepinje.

Priprema i posluživanje lepinje ovisi o vrsti ćevapa, ali uvelike i tome u kojem se kraju nalazite te koju ‘verziju’ jedete. Nekad je to obična lepinja, nekad je u pitanju somun za koji postoji nekoliko desetaka recepata.

Nezaobilazan je i kajmak koji se u pravilu jednako poslužuje uz sve vrste ćevapa, no negdje on dolazi ‘pod normalno’, kao uz sarajevske, dok ćete uz neku vrstu ćevapa najčešće morati naručiti kajmak.

Koje god da su razlike kad su ćevapi u pitanju, najbitnije je da su spravljeni od kvalitetnog mesa. Uz dobar recept i običaje koji idu uz pojedinu vrstu ćevapa, najukusniji će biti ako ih jedete u društvu prijatelja!

Na kraju, ostavljamo vas uz pitanje: koji su vama ćevapi najbolji?

Vezani članci