Krvavice: Omiljene od davnina

2013
27 Siječanj 2013, Komentari: Komentari isključeni za Krvavice: Omiljene od davnina

Krvavice su dio kulture kolinja i stoljećima dio naše prehrane. Esencija, krv koja je, neki vjeruju, prenosila moć životinje na čovjeka.

Zahladilo je. Vrijeme je za kolinje, fureš, svinjokolju. Toliko važan dan da bi čovjek pomislio da je praznik bivše republike bio namjerno namješten u idealno vrijeme, 29. studenog. I nama bi u ovo vrijeme trebala dva neradna dana. Za neke je kolinje, ritual i do savršenstva organizirani narodni običaj, veselje, a za druge ‘dan krvavih dvorišta’.

Krenimo od početka, od krvavice! Jer kažu da se od svinje jede sve osim skvičanja.

Davno niste čitali Homerovu Odiseju pa ću jednu zgodu iz 18. pjevanja prepričati. Dakle, Odisej preobučen u prosjaka dolazi pred svoju palaču punu prosaca. Prosjak na pragu palače pokuša ga otjerati. Čuo je to glavni Penelopin prosac Antinoj i odmah primijetio mogućnost zabave. Uz smijeh ponudi prosjacima da se potuku i kao nagradu pobjedniku obeća večeru. Na vatri su već bili krvlju i mašću napunjeni kozji želudci. Uglavnom – krvavice. I eto to je prvi spomen na te fine kobasice. U Homerovoj Odiseji.

Kasnije je bezobraznog Antinoja prvog pogodila Odisejeva strelica. Nema zafrkavanja sa Odisejom i krvavicama. Krvavica je prva kobasica i vjerojatno najstarija. I to je logično. Krv će se brzo pokvariti ako je ne preradimo za čuvanje.

Kobasica s početka milenija

Prvi recept za krvavice zapisan je u Apiciju, zbirci rimskih recepata i savjeta koja se veže uz Marcus Gravius Apiciusa, mitskog gastronoma i izjelicu iz 1. stoljeća. ‘O kuhanju’ je sastavljena kasnije u 4. ili 5. stoljeću, a glavni dijelovi su iz 9.st., ali to časno ime Apicije i dalje lebdi nad tom izuzetnom pseudepigrafija.

Recept kaže: Male kobasice /botellum/ rade se ovako: ‘Uzmi šest žumanjaka kuhanih jaja, nasjeckane pinjole, luk i poriluk. Pomiješaj sa krvi i dodaj papar i napuni crijeva. Kuhaj u temeljcu i vinu.’

Kad se u Belostenčevom Gazofilacijumu pogleda pod ‘botellum’, i ostale kobasičarske sinonime dolazimo i do ‘devenicze cherne’ te ‘kervave devenicze’, za razliku od obične ‘bele’.

Krvavice su poznate  po cijelom svijetu – od Norveške do Čilea, od Vijetnama do Belgije i Filipina. Krvavice i krv jedu se posvuda. Ali često krvavice zbog krvi nekima već od same pomisli izazivaju nelagodu. Na selu je smrt, umiranje, rađanje, normalan dio života kao i kolinje tj. klanje životinja. U našoj civilizaciji samoposluživanja svega toga nema. Nema krvi. Sve to za nas rade neki drugi ljudi. Za to su plaćeni, a mi smo sigurni. Ruke nam nisu krvave.

Krv – boravište duše

Ali jaka i u svima nama neprolazna simbolika krvi ne dopušta nam neutralan odnos. Krv izaziva  raznolike osjećaje, koje podcrtavaju razni tabui i zabrane.  Krv je život. Toplina. Vatra.  Krv je boravište duše kako kod čovjeka tako i kod životinje.

Religije rođene na Bliskom istoku uglavnom zabranjuju upotrebu životinjske krvi. Nordijski narodi koji isto tako u krvi osjećaju dušu životinje drže da se baš iz tog razloga krv ne smije samo tako izgubiti. U njoj je i snaga i moć ubijene životinje koja prelazi na čovjeka koji je pije.

Od krvi širom svijeta  rade razna jela, skandinavske juhe, proizvodi se i kruh u kome se krv miješa sa raženim brašnom. Englezi, Škoti, Irci pripremaju poznati ‘black pudding’, a taj je puding ustvari krvavica.  Svinjsku krv koristi kantonska kuhinja za želatinozno predjelo. Postoji i salata sa kokošjom krvi iz Vijetnama. Portugalci imaju par jela sa svinjskom krvi koja služi kao sredstvo za ugušćavanje. I Francuzi koriste  krv za ‘civet’, vrstu ragua od zeca, kunića ili kokoši. ‘Coq au vin’ je nezamisliv bez krvi koja ga ugusti.

Krvavice i sama krv su tu. Neodvojivi dio civilizacije i gastronomije. Nemojmo se zavaravati. U svakom od nas čuči čovjek koji je tek nedavno izašao iz brončanog doba. Pogledajte oko sebe.

Znam da je patetično. Ali ako je nešto patetično i banalno, ne znači da nije istinito.

Vezani članci