Ajde više, sve će se ohladit’!
Sjećaš se onih nedjeljnih ručkova kad bi ti mama ih kuhinje dreknula “Dođi za stol!” pa ti pokorno dođeš i zatekneš ispeglani stolnjak i ručak u tri slijeda s pravim beštekom. Čak su i neki ubrusi tu, a nema gosti, o-ho-ho!
Tata želi ispasti faca pa lepezom hladi vrelu juhu. “Zašto rezanci, a ne tarana?” Nikako na zelenu granu.
Sestra poskrivećki baca grašak iza radijatora. Mama ne želi priznati da joj je juneći saft ispao najbolji ikad zato što joj je malo zagorio dok je zajapureno po peti put objašnjavala mački kako ne smije ići u susjedovo dvorište.
Leti, leti, leti, leti – sendvič!
U nekom periodu života svi postanemo koordinatori “zračnog jedenja”, a promet nam čine raznorazni sendviči. Topli su najbolji. Njih jedeš dok nosiš tanjur iz kuhinje u svoju sobu i pržiš jezik na vrući sir. Mrvice čisti mačka, naravno. Preživjela je susjedovo dvorište. Mamu isto.
Stol ti je ruksak iz kojeg ponosno izvadiš sendvič čim bus krene na izlet. Stol su i koljena dok sjediš na stepenicama škole nakon tjelesnog i pitaš se je li salati stvarno, ali stvarno mjesto u sendviču!
Stol je bilo koji zračni prostor kojim letiš dok ujedno kasniš na predavanje zbog kojeg ti visi godina. Baš poput tvoje najbolje frendice koja te uvijek žica pola tvog sendviča. I toplog i hladnog. Njoj je svejedno dokle god ti može maznuti barem griz.
Na svakom roštilju – stojiš il’ klimaš!
Najbolje roštiljade se rade na klimavim sklopivim stolićima metalnih nogara na kojima je tetka nečijeg strica nekad davno ajvarom teglice punila.
Tu i tamo se našao netko snalažljiv pa spojio par gajbi i tri daske, taman da svi stanu! A bilo je i dana kad se na roštiljadama i stajalo. Nije važno oko čega se stoji, već tko sve stoji.
Dođi za (svoj) stol
I jedan dan, zaradiš dovoljno za svoj pravi stol pa ga okružiš ljudima koje voliš. I kuhaš im fino. Najbolje na svijetu. Onako kako te mama naučila. Onako kako ti je tata pokazao. Onako kako je baki bilo najdraže.
